Izložbom Od struje do kulture  Državni arhiv u Sisku uključuje se u obilježavanje Međunarodnog dana arhiva 2025. godine kojemu je ovogodišnja tema značajne obljetnice u arhitekturi - Arhi/v/tektura, odnosno izgradnja značajnih građevina. Upravo takve značajne industrijske građevine koje doprinose modernizaciji gradova Siska i Petrinje jesu električne centrale – Munjare. Projekt sisačke električne centrale datira iz 1905. godine, dok je Munjara u Sisku otvorena 1907. godine, čime Sisak postaje jedan od vodećih gradova u širem okruženju koji dobiva električnu javnu rasvjetu. Sisački primjer prate brojni gradovi, tako da je Munjara u Petrinji puštena u pogon 1911. godine.

Namjera nam je prezentirati dio vrijedne baštine pohranjene u našoj arhivskoj ustanovi.

Zanimljivo je kako su ugovori o izgradnji električnih centrala u Sisku i Petrinji povjereni tvrtki Františeka Křižika iz Praga koja uspješno rješava sustav javne, ali i rasvjete kućanstava u oba naša grada.

Stoga predstavljamo izvorno arhivsko gradivo - projekte, nacrte i dokumente koji svjedoče o planiranju, rješavanju nedoumica gradskih zastupnika, pripremanju i konačnoj izvedbi tih simbola industrijske baštine gradova Siska i Petrinje.  

Zgrada nekadašnje sisačke Munjare se obnavlja te je, kao i netom obnovljena petrinjska Munjara, ponovno oživljena prenamjenom u centar znanosti i kulture.  

Autori izložbe: viša arhivistica Snježana Žegor

                        viši arhivist Igor Vujatović

Ukoliko to u opisu svakog pojedinog digitaliziranog sadržaja nije drugačije naglašeno, sva prava na ovdje objavljene digitalizirane sadržaje pridržava Državni arhiv u Sisku. Objavljeni sadržaji arhivskog gradiva Državnog arhiva u Sisku se NE SMIJU dalje kopirati, reproducirati ili na bilo koji drugi način distribuirati bez izričitog dopuštenja Državnog arhiva u Sisku.

Od samog početka XX. stoljeća u Sisku se na sjednicama Gradskog zastupstva raspravljalo o izvorima pogonske energije te poboljšanju rasvjete u gradu. Javna petrolejska rasvjeta više nije bila dostatna potrebama grada, kao ni njegove industrije. Dvojilo se oko uvođenja plinske i električne rasvjete, dakle, hoće li se u Sisku graditi plinara ili munjara. Osobito zalaganje za uvođenje plinske rasvjete iskazao je inženjer Kosta Tomac, kraljevski tehnički savjetnik i gradski zastupnik, tvrdeći da je uvođenje plinske rasvjete znatno jeftinije i sigurnije. Riješeno je da se provede natječaj za izgradnju plinare te se 1901. godine svojim projektom Gradu Sisku predstavila graditeljska tvrtka iz Berlina zanimljivim rješenjem koje je, ipak, ostalo samo ideja na papiru.

Budući da je druga skupina Siščana zagovarala gradnju munjare, uviđajući sve veće potrebe rastuće industrije, Gradsko zastupstvo 1905. godine osniva Odbor za novu gradsku rasvjetu, koji se odlučuje za električnu rasvjetu u gradu Sisku. Dalekovidni Siščani su na lijevoj obali Kupe, u Ulici Antuna Mihanovića naumili sagraditi električnu centralu - Munjaru.

U korespondenciji Ureda gradonaečlnika grada Siska i Poduzeća za energetiku iz Beča mogu se pratiti ozbiljne pripreme za realizaciju projekta električne centrale, koji uključuje i anketu građana kroz neobvezatne prijave. Uz pojedinačne prijave građana Ured gradonačelnika graditeljima dostavlja i Iskaz potreba (Bedarf) za električnim kabelima namijenjen za privatnu rasvjetu po gradskim ulicama, kako bi se pri izradi projekta, koji započinje 1905. godine, mogao predvidjeti kapacitet električne centrale. U početku je javna rasvjeta planirana za područje Staroga Siska, a nešto kasnije i za ulice Novoga Siska.

Potom je bio proveden natječaj za izgradnju električne centrale na kojem je, od nekoliko sačuvanih projekata različitih tvrtki, izabran izvedbeni projekt graditeljske tvrtke Franje (Františeka) Křižika iz Praga.

Prema projektu Křižikove tvrtke s uloženih 196.000 austrijskih kruna izgrađena je sisačka Munjara 1907. godine, a postavljene su bile i ulične svjetiljke. Tako je u mjesecu srpnju 1907.  godine u rad svečano puštena Gradska munjara te, kako je zabilježio sisački kroničar Fabijan Kovač, zasjao je Sisak lijepim sjajem sijalica uz svirku gradske glazbe.

Nakon ugovorenog petogodišnjeg korištenja i upravljanja Munjarom investitora Křižika, električna centrala prešla je u vlasništvo Gradske općine. Prve godine u Gradskoj munjari bilo je  zaposleno 14 radnika, dok su prvih godina upravitelji, kao i većina radnika bili Česi.

Kako električna energija postaje sve više iskorištavan energetski izvor u industrijskoj proizvodnji, tako se i Gradska munjara u Sisku, čiji su pogon u početku pokretala dva parna stroja i dva istosmjerna generatora (po 65 kW, 480 V), proširivala i pojačavala svoj kapacitet. 1921. godine za Munjaru je nabavljen novi Diesel motor, dok je 1927. godine zamijenjen plinskim motorom od 100 ks.

Pred Drugi svjetski rat znatno je porastao broj posebničkih potrošača, tako da je 1940. godine Gradska munjara imala 2164 potrošača, a 1942. godine 2290 potrošača, no ipak je rasla i cijena električne struje. Četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća Gradska munjara u Sisku brojila je do 17 zaposlenih, a gradska uprava načinila je pripreme kako bi, radi uočenih nedostataka istosmjerne struje koju je poozvodila Munjara, Državno električno poduzeće iz Zagreba na svoj vod priključilo i grad Sisak. Iako je Gradska munjara u Sisku nakon Drugoga svjetskog rata ostala neoštećena, njen kapacitet nije bio dostatan za ubrzani gospodarski razvoj te posljeratnu izgradnju. Od 1. rujna 1945. godine vlasništvo i upravu Gradske Munjare u Sisku preuzima Električno poduzeće Hrvatske iz Zagreba.

Upravo 40 godina nakon otvaranja Munjare, Sisak je 1947. godine, zbog centralizacije energetskog sustava, bio priključen na državnu energetsku mrežu, na novi vod od 30 kV

Sisak-Ivanić, dužine 31 km i spojen na TS Sisak II.

 Kao jedan od najstarijih industrijskih pogona u gradu Sisku, Munjara simbolizira modernizaciju grada koji je među prvima u širem okruženju, pa čak i četiri mjeseca prije Zagreba, dobio javnu električnu rasvjetu.

U drugoj polovini XX. stoljeća u zgradi bivše Munjare bila je smještena Tiskara Joža Rožanković, a nedavno je za taj vrijedni spomenik industrijske baštine osmišljena nova namjena – Centar znanja i planetarij Munjara. Grad Sisak je 2024. godine angažirao tvrtku Kreativne konstrukcije d.o.o iz Zagreba prema čijem projektu trenutno tvrtka Mar d.o.o.izvodi cjelovitu obnovu građevine. U Centaru znanja i planetariu Munjare valorizirat će se industrijska baština te dodati novi obrazovni i turistički sadržaj gradu.

Elektrifikacija i uvođenje novog tipa rasvjete, koji bi zamijenio staru petrolejsku, bio je kapitalni gradski infrastrukturni projekt. Stoga ne čudi da su različiti društveni faktori, uključujući i medije, aktivno sudjelovali u raspravi o izgradnji nove javne rasvjete. Štoviše, unutar Gradskog poglavarstva 1902. ili 1903. oformio se tzv. „Odbor za novu rasvjetu“ koji je imao presudnu ulogu u samom odabiru. Najveći takmac električnoj rasvjeti bila je ona acetilenska. Iako su predstavnici tvrtki koje su uvodile acetilenski plin nastupali dosta agresivno i s povoljnim uvjetima, Odbor je već 1906. odlučio da bi uvođenje električne rasvjete bilo najbolje rješenje za Petrinju. Određenu ulogu u odluci vjerojatno je imala i tvornica Gavrilović koja je već 1904. prepoznala koristi električne rasvjete i uvela ju u svoje poslovne objekte

Financijska sredstva koja su bila potrebna za izgradnju bila su poprilična i s obzirom na tadašnju financijsku situaciju u gradu mogla su se prikupiti na dva načina. Prvi je bio putem zajmova, a drugi putem prodaje hrastove građe iz gradske šume Kotar. Budući da su kamate na dizanje zajmova bile veoma visoke, donesena je odluka da se do novca dođe putem prodaje šumske građe, no od tog se plana brzo odustaje i ipak se podiže zajam od 300.000 kruna koji je bio namijenjen za izgradnju električne rasvjete i vodovoda. Zemaljska vlada odobrila je takav zaključak Gradskog zastupstva (br. 150) od 8. 6. 1910. za podizanjem „amorizacionog zajma“ te je tim činom zatvorena financijska konstrukcija vezana za izgradnju sustava javne električne rasvjete.

Ugovor o izgradnji dobila je tvrtka F. Křižika iz Praga koja je gradila i sustav javne rasvjete u Sisku. Osim samog sustava, trebalo je izgraditi i zgradu centrale te stan upravitelja. Ovaj natječaj dobila je tvrtka Josipa Dubskog iz Zagreba. Iako su na natječaj ponude slali i „domaći“ poduzetnici, poput Đure Štromara iz Petrinje ili Petra Colussia iz Siska, prepreka, koja se kasnije pokazala nepremostivom, bilo je nedovoljno iskustvo u građenju zgrada od armiranog betona. Pogon je pušten u rad 8.10.1911. godine. Zbog određenih nedostataka, neki izvori, poput lista Banovac, puštanje u pogon nazivaju provizornim, no munjara je nastavila s radom pri čemu su se nedostatci rješavali u hodu.

U elektičnoj centrali, odnosno munjari obično je bilo stalno zaposleno nekoliko osoba, uglavnom poslovođa, strojar, uljar, monter i nekoliko naučnika. Tijekom rada munjare, najizazovnija vremena bila su ona ratna između 1914. i 1918. godine zbog poremećenost opskrbnih lanaca, prije svega onih vezanih uz gorivo i manjka kadra koji je upravljao centralom. Tijekom godina zbog povećanja broja stanovnika, ali i povećanja životnog standarda, zaključeno je da bi se ista trebala proširiti što se i dogodilo početkom 30-ih godina. Proširenje i modernizacija pogona munjare produžio je njen radni vijek za petnaestak godina, no nakon završetka Drugoga svjetskog rata postalo je jasno da je munjara jednostavno premali pogon za zadovoljavanje potreba grada. Broj korisnika je od 260 koliko ih je bilo 1915., skočio na 912 neposredno prije početka Drugog svjetskog rata 1941. Osim veličine, problem je bio i taj što je munjara koristila istosmjernu struju koja je u odnosu na izmjeničnu bila daleko inferiornija, pogotovo u smislu prijenosa energije.

Definitivni prestanak rada dogodio se  u listopadu 1948., nakon 37 godina rada. No, munjara je ostala sastavni dio života svakog Petrinjca zbog njenog položaja. Naime, sama zgrada nalazila se na početku najpoznatijeg gradskog šetališta. Kroz godine bilo je više prijedloga što s njom učiniti. Primjerice, akademski kipar Lovro Findrih, najpoznatiji po svom kiparskom uratku „Čovjek i bik“ koji se nalazi ispred upravne zgrade tvornice „Gavrilović“ u Petrinji, nudio je svoj cjelokupni opus ukoliko se Munjara pretvori u Galeriju  pod njegovim imenom. No, bilo kakva realizacija je izostala. U međuvremenu, zgrada je sve više propadala iako je zajedno s pripadajućim objektom – stambenom uglovnicom od strane Ministarstva kulture proglašena i nepokretnim kulturnim dobrom. Problem su bili i imovinski odnosi koji su napokon riješeni 2015. godine kada je Grad kupio zgradu od HEP-a. Odlučeno je da će zgrada renovirati te će se u istu smjestiti Multimedijski centar u sklopu projekta „Grad na Kupi“. Radove koje su započeli omeo je potres koji je pogodio Petrinju 29. 12. 2020. Nažalost, zbog oštećenja zgrada je proglašena neupotrebljivom i statički opasnom te je ubrzo nakon potresa uklonjena. No,  ubrzo nakon izrade konzervatorsko-restauratorskog elaborata počela je obnova zgrade od strane tvrtke MIPCRO iz Ivanca, a sama je zgrada završena 2024. i određeno je da će postati muzejsko-multimedijski prostor.